Put u središte sebe

nedjelja, 13.06.2010.

Atonement

Kaos...same old, same old...

Zapetljala sam se u previše priča, a rasplet nije na vidiku...jesam li u procesu potrage za sobom nehotice povrijedila druge?

Rana još nije zacijelila, a svi ovi brojni pokušaji da se izliječim ne izgledaju obećavajuće.
" In any part of the world
From Silver Lake to Williamsburg
You can pick another stranger
And fall in love..."

But for how long? I onda se uvijek vratim tamo odakle bježim i pokušavam krenuti ispočetka.

Događa se nešto novo posljednjih dana...netko mi daje pažnju kakvu već dugo nisam osjetila. Ono kad mu se sviđa tvoja nova majica, tvoj stil, način čage, mjuza koju slušaš, način na koji razmišljaš i preblesava profile fotka na fejsu. Zaboravila sam da se nekome zapravo mogu i svidjeti. Da li je to posljedica dugogodišnjeg ne sviđanja samoj sebi, bolni prekid ili nešto treće nemam pojma, no osjećam se skroz zbunjeno. Netko actually misli da sam kul :D frajerica čak :D blesavo, znam...al dobar je feeling...

Ne znam što ću sa svim tim, ne znam što osjećam...trebaju mi mir i samoća da sredim misli...treba mi malo više emocinalne inteligencije da sredim svoje zamršene svjetove...

Gledam United States of Tara i apsolutno se prepoznajem...moj alterego se zove Johnny...opet je jahao u petak :D

"…Oh, it was a funny feeling

To be wanted..."



- 20:06 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 31.05.2010.

And they lived happily ever after...not

Odrasla sam u duhu Disneyevih bajki koje su obećavale princa na bijelom konju, život ispunjen pjesmom i šumskim životinjama koje pričaju, te vječnu sreću nakon što pronađeš onoga pravog...koliko god su to bile bajke za djecu mnogim ženama su proizvele iluziju sretnog kraja (u bajci nikad ne vidimo zapravo što se događa nakon nekoliko godina veze ili braka).

Danas sam realna što se tiče pronalska svoje druge polovice, soulmate-a, ravnopravnog partnera. Nekako mi se čini da je moj brod otplovio dok sam ja bila na gensu. Mahnula sam mu i nastavila se smijati dok me nisu zaboljeli trbušnjaci. Znam, sad će netko reći, pa ljudi se zaljubljuju sa 80 godina. Ok, zaljubit ću se i ja još sto puta. Držat će me mjesec-dva. Osjećat ću leptiriće i onda će me pustiti kao i svaki put. I sad sam lagano in love with a boy. I to je ok. Traje nekoliko tjedana i uživam dok traje.

Nalazim se na dobrom mjestu u životu. Ne tražim sumanuto ljubav na svakom ćošku, ne maštam o vjenčanju i djeci, ne gledam u svakom liku potencijalnog muža (hvala bogovima), ne opterećuju me vrijeme i dobronamjerni savjeti rodbine i nekih staromodnijih prijatelja koji smatraju da je vrijeme za osnivanje obitelji...ma da ziher, pa nemam ni dečka :D

Bila sam 10 godina u vezi...nikad nismo maštali o braku i djeci ali bili smo si uber cool jer smo bili drugačiji, jer smo šokirali svojom slobodnom vezom, jer smo se uvijek ludo voljeli...sve dok se nismo prestali voljeti na taj način...samo tako, odjednom je taj niz eksperimenata doveo do raspada sistema...i rekli smo zbogom našoj vezi...danas smo super frendovi, družimo se, idemo van, čujemo se...al više nismo soul mates...iako bi se još donedavno zaklela da smo se rodili jedan za drugoga...ah, relikti Disneyevog odgoja...nije bilo lako preboljeti slom svih ideja koje imaš o ljubavi, al kad prođeš kroz te nivoe tuge i uroniš u samoga sebe izađeš van jači i sa bistrijom slikom...odjednom se veseliš svakoj prolaznoj vezi i ne tražiš od nje da bude svemirska...ništa nije stalno i tko zna kad ćeš ostati sam...kad to shvatiš naučiš voljeti svoju samoću i cijeniti sebe, svoje hobije i interese...naučiš se ludo zabavljat sam sa sobom...ou jea

I sve će biti ok...a sad idem maštat o onom malom koji me opasno privlači...život je lijep...single life u dvadesetima je nenadjebiv ;)

Mala - In Luv
- 21:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 29.05.2010.

Mali udarci sreće...

Ponekad zamišljam da nisam s ove planete i da će jednog dana važni poglavari neke tamo daleke rase doći po mene i odvesti me kući (kao gore sam neka velika zvijerka, nasljednica nekog kraljevstva)...
kada me ljudi povrijede ovdje na Zemlji imam svoju mantru u glavi...idem kući...weirdoooo? ne, samo bujna mašta i u trenucima izgubljenosti...

Ponekad razgovaram s Bogom...pričam mu na engleskom (nisam još dokučila zašto brijem da Bog priča engleski) i govorim mu o svojim shvaćanjima, strahovima, sreći, ljubavi...takvi mali susreti u nekim kratkom predahu užurbanog dana uvijek dovedu do super otkrića i razumijevanja zapetljanih misaonih procesa...to je razgovor sa samim sobom, svojim unutarnjim glasom, svojim anđelom čuvarom, Bogom koji živi u čovjeku...

Ponekad pišem i puštam da misli pronalaze svoj put...kao da bujica koja kola mozgom napokon usporava i uspijevam razaznati neke bitne stvari...i onda me preplavi sreća...i znam da je sve ok i da sam napokon pronašla svoje mjesto u svijetu...sad, sa 28 godina napokon mogu reći da sam počela uživati u životu...nakon godina teških oluja....borbi s demonima i strahovima...sad ponovo dišem punim plućima...

Svatko od nas skriva u sebi nešto posebno...malo tajno mjesto u središtu duše u kojem čuva svoje najveće snove i zametak svih najvećih postignuća...ono nešto što svakog čovjeka razlikuje od ostalih i čini posebnom i samostalnom jedinkom...esencija bića...
samo ako otvorimo svoju dušu kroz neki vid izražavanja zapravo dopuštamo drugima da nas upoznaju i da vide taj skriveni mikrokozmos koji nosimo u sebi...

I sad kad sam spoznala da i ja imam tu vatru koja se ne gasi više ne brinem o tome što drugi misle o meni i da li su mi potrebna neka ogromna postignuća kako bi ostavila svoj trag...sad samo živim, istražujem svoje tajno mjesto i svoje snove...smijem se puno, volim ljude oko sebe i veselim se svakom novom danu i bezbrojnim mogućnostima koje mi pruža...

A sad odoh plesat na ulici...

Kele Okereke - Rise
- 15:58 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.